NAJLEPŠE BALADE

..............

...............

...........

.............

..............

.............

..........................................

.................

Željko Sabol:
Između tebe i mene

Između Tebe i mene
Sve se već odavno zbilo
Ovako kako je sada
Nikada nije bilo

Između Tebe i mene
Zadnja se sjećanja brišu
Kako ćeš otići sama
U dugu, bezdanu kišu

Između Tebe i mene
Još uvijek ponori leže
Ja ne znam što nas dijeli
Ja ne znam što nas veže

Između Tebe i mene
Netko je neznan stao
Umjesto ljubavi sumnju
Na poklon je nama dao

Između Tebe i mene
Vječna se borba vodi
I čudne rađaju riječi
O dalekoj slobodi

Između Tebe i mene
Još uvijek ponori leže
Ja ne znam što nas dijeli
Ja ne znam što nas veže

Između Tebe i mene
mnogi se gradovi dižu
A pisma koja Ti šaljem
Uvijek prekasno stižu

Između Tebe i mene
Teška zavijesa pada
Nikada nije bilo
Ovako kako je sada

Između Tebe i mene
Još uvijek ponori leže
Ja ne znam što nas dijeli
Ja ne znam što nas veže

Zvonimir Golob
Mačka


U gradu nije važno ime.
U praznoj sobi kaže priča.
I usred ljeta, usred zime.
Ja vidim tužnoga mladića.

Ponekad čujem da se smije
I znam o čemu mladić sanja.
Znam. sve što jeste i što nije,
Kroz san će odnijet svijetlost danja.

U svojoj sobi punoj briga,
Od rane zore , u noć kasnu,
Kraj hrpe otvorenih knjiga,
Dok zadnja svjetla ne ugasnu,

On živi sam i ko zanesen
U svome svijetu od papira.
A vani sunce, kiša, jesen
A vani vergl koji svira.

On čita kao da će slova
Sve što je bilo da mu vrate
Iz neke zemlje nepoznate,
Od želje, priče i od snova.

A život koji vani teče,
Ko rijeka bola, rijeka briga,
Kroz njegov prozor ući neće
U svijet od slika i od knjiga.

Venerin kip sa prazne stijene
Dok mladić sanja ko da bdije
I mirno lice mrtve žene
Ponekad kao da se smije.

No, treba poći od početka
Te priče koja i kraj ima:
Pred mnogo ljeta, jednog petka,
Dok napolju je bila zima,

On začu neki šum kraj vrata,
To neko neznan ući želi
U njegov život poput tata,
Da njegovu samoću dijeli.

Sa prozora, kroz mutna stakla,
U sobu uđe svjetost žuta.
Venera ko da se pomakla
Na bijelom zidu preko puta,

I kao da su pale ptice
Na hladno Venerino lice.
Glas neki začu dječak blijedi:
Sad zraku svoga svjetla slijedi.

I kao da ga nešto guši,
Kroz taman hodnik mladić ode
Do zadnjih vrata, i u duši
Već zna i cijenu te slobode.

Otvori vrata. Tko će doći?
U njegov život? U tu sobu?
I vidje: gore žute oči
Ko svjetiljke na nekom grobu.

A vani zima, vani snježi
I pored praga mačka leži.
On pruža ruke ko da sanja
A vani zora, svjetlost danja.

I uzme mačku kao ženu
Na svoje grudi. Kao cvijeće.
I nježno stavi šapu njenu
Na mokro lice koje peče.

No, reci maco, je li hladno?
I: je li moje mače gladno?
I tepa, dok mu srce plamti,
Sve nježne riječi koje pamti.

Sad bit će opet toplo peći
U kojoj davno vatre nema.
On od kaputa ležaj sprema
Na koje oboje će leći.

Jer nije sam, i nikad više
Samoću tešku neće znati.
Tom klupku vune koja diše
Svu ljubav svoju on će dati.

I on je grli, on je hrani,
I kao u snu idu dani,
I kao ženi koje nema
On svako veče ležaj sprema.

Dok mladić sanja da mu vraća
Svu ljubav mače koje spava
I tijelo kipa podrhtava
Od suza, bola i od plača.

To Venera se na čas budi
I ko da dišu mrtve grudi,
Za ljubav treba da je dvoje:
- Nek žena bude mače tvoje!

I u tom času, u tom trenu
Pred sobom vidje nagu ženu
I dok mu ona ruku pruža
On reče: - Budi moja ruža,

Moj vrt i sunce, zrak što dišem,
I moja žena, sreća moja!
A ona reče: - Nikad više
Sam nećeš biti. Ja sam tvoja.

I sve što ima mladić skupi
I stavi trgovcu na vagu,
Da prstenje od zlata kupi
I haljinu za svoju dragu.

(I zatim pođe kući, dragoj,
A srce kao ludo kuca,
I pruži halje ženi nagoj
I zlatan prsten što svjetluca.

Na njenom licu osmjeh sreće,
A oči gore kao svijeće.
Da zlato želi al ne haje
Za skromnu halju što joj daje.

I zatim legne bliže vatri
Ko sito mače koje prede,
I tko zna o čemu ona snatri
Dok njegove je oči slijede.

On gleda halju odbačenu
I vidje nagu svoju ženu
I želi da dragulje ima,
Da pokrije je biserima,

I zatim vidje praznu sobu
I ljubav svoju u tom grobu,
I vidje sebe kako gubi
Taj san i ženu koju ljubi,

I vidje ponor, jad, samoću,
I hladan, prazan ležaj noću,
I prije nego što će pasti
Odluči: Sreću treba krasti.

I pođe u noć, vjetar puše
A sa neba se zvijezde ruše,
I krade, krade čega nema,
A zorom zlatan ležaj sprema.

I dok se ona sretna smije
On pokriva je svim što ima,
Draguljem, srebrom, biserima.
I tako svake noći bdije.

A djevojka mu nježno ljubi
Te ruke koje samo daju.
U tami njene oči sjaju
I znade mladić da je gubi

Kad svoje prazne ruke pruži
Da pokrije je barem njima.
To nježno biće nalik ruži
Još samo oštro trnje ima.

Na svome ležaju od zlata
Ko mačka drijema, ili spava,
I samo sluša zvono sata
Što kao zlato otkucava.

I bdije samo kada prima,
I ljubi samo kada ima.
A tužni mladić svako veče
U novu krađu opet kreće.

Jer on je želi, on je ljubi
I volio bi da je mazi
A zna da svoju ljubav gubi
Bez darova i ruku praznih

A kako htio bi da spava
Kraj nje, i više ne zna što bi,
I, kao da je sam u sobi,
On ko i prije očajava.

I riješi: sada, ove noći
U zadnju krađu on će poći
I nikad više biti neće
Bez nje, i ljubavi, i sreće.

I donijet će joj dragi kamen
U svijetu najveći od sviju,
U kom se, kao jedan plamen,
Sve davne vatre svijeta kriju.

I zatim krene, zadnji puta,
Dok tamna noć ga ne proguta,
I krik se začu izdaleka,
I jecaj, jauk, kao jeka:

To strašnim novcem ljubav plaća
Svoj dio sreće koji uze.
A u zoru se mladić vraća
I na dragulje, krv i suze.

I kad se jave prvi pijetli
U sobu uđe. Ona spava.
Dragulja modro svjetlo svijetli
I njeno lice obasjava.

On kraj nje tiho stavi kamen:
Još jače plane modri plamen
I bljesne tijelo, koža, grudi
I ona stane da se budi.

A mladić drhti, umor, zima,
I gleda ženu koja leži,
A kip Venere ko da ima
U oku suzu. Vani sniježi.

On vidje, žena ruke pruža
I ljubi kamen kao muža
I kao što muža nikad nije,
Uz tijelo hladan kamen grije

I gladi njime lice svoje,
I usne, grudi, vrat, sve jače,
I sretna više ne zna tko je
Taj mladić koji uz nju plače.

A Veneri se lice grči
I pruži ruku ko da čara:
Na dlanu miš i gle, već trči
Obasjan svjetlom do ormara.

A žena vrisnu, sve do neba
Do srca uđe nož tog glasa
I kao mačka koja vreba
Na plijen se baci istog časa.

I stigne ga, a njeni zubi
Već traži meso koje peče.
A ženi koju mladić ljubi
Sa kuta usne krv poteče

U strahu mladić oči sklopi-
Te strašne slike neka odu.
On vidje lađu što se topi
I svoju ljubav na tom brodu

A kada opet nađe snage
On digne vjeđe: žene nema-
I tada mjesto svoje drage
On vidje mačku kako drijema.

Kroz prozor uđe svijetlost danja,
On pruža ruke ko da sanja.
Sad opet samo mačku ima.
A vani studen. Snijeg. I zima.