Reporteri ALO! na Zadušnicama u Malom Mokrom Lugu
U smrt kao faraoni
Nedelja - 23.05.2010
Kada se sa autoputa Beograd-Niš baci pogled na groblje u Malom Mokrom Lugu, ono deluje kao naselje bizarno raskošnih kapela i grobnica, kao neka vrsta egipatske Doline kraljeva, samo na srpski način i namenjeno običnim smrtnicima. Građevine su podignute od „solidnog“ materijala, da traju na „mnogaja leta“, a svaka bi mogla da posluži za prinudni smeštaj četvoročlane porodice.
Na praznik Zadušnice kapele žive „punim plućima“, jer živi sa mrtvima dele slavsku trpezu, počevši od predjela sa sve pitama, preko pečene prasetine, do kafe, rakije, voća i kolača. Ništa neobično za naše pojmove, da sve to nije prostrto na trpezarijskim i pomoćnim stolovima, okruženo stolicama iza kojih se sa mermernih ploča smeše lica predaka, „zamrznuta“ u najboljim godinama, a oni sami počivaju ispod nogu „preteklih“ potomaka, trenutno između dva zalogaja.
Oni koji mezete „direktno sa groba“, jer nemaju novca za zidanje, prevrću očima i ispod glasa primećuju „da se vidi ko pravi kapele“. Međutim, ovi s mauzolejima nude valjane razloge svog prividnog razbacivanja.
Radmila Maslac i Milica Bogdanović i posle 38 godina žale za ocem Momčilom Nikolićem, koji je sa nepunih 50 godina umro od raka grla.
- Otac je bio izuzetan čovek i mi smo ga obožavale, toliko da smo svakodnevno dolazile na njegov grob, po svakakvom kijametu. Onda je majka dobila neko nasledstvo i odlučila da podigne kapelu, da bi nas zaštitila od nevremena - priča Radmila. Sestrama se isprva nije dopala majčina odluka, jer su bile pomalo site preterivanja u sakralnim običajima, nakon očeve sahrane od 800 ljudi i parastosa na koji su astali dopremljeni kamionom.
- Ipak je sve to značilo da je otac bio strahovito poštovan - složno zaključuju. Ocu se posle pod zemljom pridružila i njihova majka, nakon čega su ćerke počele da pripremaju teren za sebe - isklesale su u ploču svoja imena i sinovima ostavile „samo da dodaju četiri broja“.
Koliko je nemala zgradica od fasadne cigle tada koštala, sestre ne mogu da se sete, ali priznaju da i samo održavanje prilično staje.
Milica dodaje, međutim, da je najskuplje i najbolnije ipak nadoknađivanje štete koju „svako malo“ prave lopovi.
Jer, „naočitost“ mauzoleja je veliki mamac za kradljivce koji skidaju metalne ukrasne, lance, statue, a vrlo često obijaju grobnice.
- Pre nekoliko godina lopovi su ušli u grobnicu i razbacali sve ostatke, ali nisu našli ono što su očekivali, pa su, zamislite, poskidali burme i iščupali zlatne zube sa pokojnika - još uvek je potresena Milica.
Đorđevići su takođe „starosedeoci“ groblja u Malom Mokrom Lugu sa kapelom još prostranijom od doma večnog pokoja Nikolića. Stankovići su, s druge strane, napravili jeftiniji otvoren mauzolej.
- Ma, da ne pitate vi to zbog nekog dodatnog poreza - sumnjičavi su Stankovići, dok čiste prašinu sa ukrasne bravarije svog otvorenog mauzoleja, koji je zato verovatno koštao manje od zatvorenih kapela - samo 8.000 evra.
Večno konačište Dragoljuba Bogdanovića, preminulog 1986, od drugih se razlikuje po nekoj vrsti predvorja sa slonovima koji na svojim betonskim leđima nose žardinjere pune cveća. Unutrašnjost je, takođe, velelepnija, jer je njegov sin Petar, oplakujući sina Zorana, po mermer išao čak u Grčku, a po mesing u Italiju.
Svi oni jednodušno dele stav - kapele služe da bi živima olakšale odavanje pošte mrtvima.
Žabe vladaju grobljem
Najstariji deo groblja u Malom Mokrom Lugu je potpuno potopljen otpadnim vodama, što čini drastičan kontrast u odnosu na raskoš grobnica. Ovde su grobovi već godinama potopljeni, otkako je sazidana automehaničarska radionica, a nije napravljena drenaža terena. I dok nadležni opštinari iz saziva u saziv obećavaju saniranje problema, na datom terenu vladaju žabe.