Da li to što neko poželi da bude sam, a ne sa voljenom osobom, znači da je ne voli dovoljno? Kako to da neki ljudi osećaju potrebu da povremeno budu sami i onda kada snažno vole?
Samoću je potrebno razlikovati od usamljenosti, od nezadovoljene želje da budemo sa nekom osobom ili osobama koje su nam važne. Nažalost, sve je više ljudi koji osećaju usamljenost i onda kada nisu sami, kada su okruženi drugima koji im emocionalno nisu važni.
Samoća nije usamljenost
Potreba za samoćom leži u tome što samoća ima određene psihološke funkcije. Mnogi se mogu opustiti do kraja i zaista odmoriti samo onda kada su sami. Samoća je prilika da se bude u kontaktu sa sobom, sa svojim mentalnim procesima, sa mislima, osećanjima, sećanjima i maštom. Samoća omogućuje usmerenost na sebe, tako da onda neki ljudi počinju da bolje osećaju svoje telo. Iako se mnogo govori o timskom radu, ipak je najviše onih situacija u kojima čovek radi sam tako što se koncentriše na određeni zadatak. Poznati američki psiholog Mihalj Čiksent je istakao da ona deca koja razvijaju sposobnost da sama uče i rade, bilo da izdrže samoću, bilo da se tada prijatno osećaju, imaju najveće šanse za uspeh u životu. Dalaj-lama je svakome preporučio da u toku dana bar 20 minuta bude u samoći.