GILGAMEŠ SUMERSKO-VAVILONSKI EP

Ep(epopeja) o Gilgamešu je najstarije književno djelo za koje znamo. Smatra se praizvorom sve epske poezije, a nastao je tako reci u praskozorje civilizacije. Iako ne možemo precizno da odredimo vrijeme njegovog nastanka, pretpostavljamo da je mnogo vijekova stariji i od Homerovih epova, Starog zavjeta ili Veda i Upanišada.
Ovaj sumersko-akadski ili sumersko-vavilonski ep stvoren je i zapisan u Mesopotamiji, medurijecju, oblasti izmedu rijeka Eufrata iTigrisa. Pretpostavlja se da se, u neko neodredeno vrijeme u prošlosti, narod Sumera spustio sa sjevera i naselio u donjoj Mesopotamiji. Oni su zacetnici najstarije sacuvane kulture i tvorci prvog pisma u istoriji civilizacije. Sumeri su kao narod nestali u drugom milenijumu pijre n.e., stopivši se sa brijnim semitskim narodima koji su ih okruživali, ali jezik kojim su govorili i pismo kojim su pisali cuvani su u Mesopotamiji u religioznim obredima i pismima još dugo poslije njihovog nestanka: poslednji zapisi na sumerskom poticu iz prvog vijeka prije n.e., a nakon toga su I sumerski jezik i klinasto pismo definitivno nestali.

Ep o Gilgamešu pronaden je godine 1849, kada je O.H.Lejard otkupio Ninivu i u ruševinama biblioteke cara Asurbanipala zatekao mnoštvo tekstova ispisanih klinastim pismom; taj materijal spakovan je u sanduke i poslat u London. Prašnjavu gomilu polomljenih glinenih ploca tek 1874. uspio je da sredi i procita Džordž Smit, utvrdivši da pred sobom ima dijelove do tada potpuno nepoznatog epa. Praznina je bilo dosta, a kako je citav slucaj bio dobio neobicno veliki publicitet, list «Dejli Telegraf« raspisao je nagradu za onoga ko pronade dijelove koji su nedostajali. Smit je sam otputovao u Mesopotamiju i, gotovo nevjerovatnom srecom, u ruševinama Ninive pronašao upravo one komade plocica koji su upotpunjavali pricu o potopu, prekinutu na najzanimljivijem mjestu. Situcija sa tekstovima, medutim, nije nimalo jednostavna. Gilgameša su, kao junaka natprirodnih moci,slavili u pjesmama mnogo ranije od VII vijeka, iz kojeg potice ninivska verzija. Poznato je pet kracih poema na sumerskom jeziku, zapisanih na tablice još u prvoj polovini drugog milenijuma prije n.e. Te poeme se uslovno nazivaju Gilgameš i zemlja živih, Gilgameš i nebeski bik, Gilgameš i Aka od Kiša, Gilgameš, Enkidu i podzemni svijet (ili Gilgameš i vrba) i Smrt Gilgamešova.

Dobro je znati da su praznine u tekstu Epa o Gilgamešu znatno vece nego što se to, sudeci po rekonstrukcijama iz popularnijih izdanja, obicno misli. Ninivska verzija prvobitno je imala oko 3000 stihova od cega je do nas doprlo svega 1200 citavih, i otprilike isto toliko oštecenih.
Što se tice datovanja Epa o Gilgamešu, medu strucnjacima ima dosta razlika, ali ipak preovladavaje uverenje da je poema nastala u periodu izmedu XXIII i XXI vijeka prije n.e.. Najmlade datiranje-terminus ante quem-je oko 1800.prije n.e., ali se vecina specijalista s tim ne slaže. Inace, niko ne sumnja da je postjao istorijski Gilgameš, koji je zaista vladao u Uruku negdje izmedu 2800. i 2700. godine prije n.e.
Zanimljivo je da ime Gilgameš,kako je utvrdeno, znaci «otac-junak« ili »stari covjek-junak«. Enkidu, pak, u poemama koje prethode ninivskoj verziji nije saborac i prijatelj Gilgamešov vec njegov sluga. Znacenje njegovog imena tumaci se na razne nacine, kao »gospodar brana i kanala«, kao »gospodar rita i mocvare«, ili kao »stvorenje boga Ea(Enkija)«.

Ispisana na dvanaest ploča, ova priča se može prepoloviti na dva jednaka dijela. Prvi dio posvećen je glorifikaciji glavnog junaka, Gilgameša, kao velikog, mudrog i silnog bića, koje je bog i batina u svom utvrđenom gradu Uruku i kao božansko – ljudskog bića: samo jednom svojom trećinom je smrtnik, a dvjema trećinama bog. Ne klecajući ni pred čim i ne prezajući ni od čega, životari ovaj naš junak. Pretvarajući svog neprijatelja u svog prijatelja i to ne onog običnog, već prijatelja dostojnog one svete uloge brata, on je još jednom razgolitio svoju nepobjedljivu veličinu, neizmjernu moć i divovsku snagu, koja ne drhti ni pred bogovima. Tek poslije Enkiduove smrti, budi se kod njega onaj duboko usnuli strah, ona njegova ljudska polovina, kojoj je skončavanje neminovno.

Drugi dio kipti od naprezanja da se dokuči tajna vječnog života, čiji je ključ jedino uspio da uzme onaj izabrani čovjek – Utnapištim. Traganje za besmrtnosti dobija ogromne razmjere. Gilgameš postaje opsjednut mišlju da bi mogao izbjeći smrt i ta misao mu daje snagu da savlada nesavladivo, da nemoguće učini mogućim… I kada je njegov san bio gotovo ostvaren, neočekivano, ponovo postaje prah, nešto čiji se oblik više ne može ni naslutiti. Izgubivši travku vječnosti, on je izgubio božanski dio sebe. Ostao je još samo onaj mali i nemoćni čovjek u njemu, koji se bez opiranja uklesao u tvrdi kamen smrti. Terazija je prevagnula na ljudsku stranu, jer

Kada su bogovi stvorili ljude,

smrt su odredili za njih,

a život zadržali za sebe.

Dva svijeta

Ep o Gilgamešu prikazuje dva svijeta: svijet bogova i svijet ljudi. Iako je u prvom planu priča o Gilgamešovom životu, djelovanju i preokupacijama, svijet bogova je nezaobilazan: oni utiču na sudbinu pojedinca i naroda, od njihovih hirova zavisi ljudska sreća i nesreća, njihova volja i moć svuda se osjećaju. Ni jedan korak Gilgameš ne može da učini a da na neki način ne zavisi od bogova. I sam Gilgameš je dvije trećine bog a jedna trećina čovjek. Po onome božanskom, vladavina i moć, Gilgameš nije popularan: silnik je, svi ga se plaše, žele njegovu smrt. Po onome ljudskom, suprotstavljanje smrti, on je nesebičan i plemenit, a njegovu ličnost krase mnoge pozitivne crte.

Gilgameš je ljudskim dijelom svoje ličnosti nadvladao i potisnuo božanski dio.

Dinamizam i unutrašnji nemir vode Gilgameša u niz akcija: ne smiruje se na jednom mjestu, ne odustaje od namjere, uporan je u nastojanju da dostigne cilj. Ali Gilgameš je i čovjek patnje i bola: kao ljudskom biću, njemu je suđeno da pati i da doživljava bol.

1. Može li se promijeniti smijer kretanja točka sudbine?

Čovjek je suviše slab i suviše malen da bio skrenuo s puta, kojim ga gura sudbina. Opiranje njoj često može da bude pogubno za čovjeka, jer ona nije nešto s čim se lako manipuliše, njom ne možeš gospodariti i nema tog ulara koji će je ukrotiti. Čovjeka često mori misao: kako je izbjeći, kako se sakriti od nje, kako je umilostiviti, čime je podmititi, kako staviti povez na oči sudbini koja nosi čemer, jad, bol, patnju, smrt, ništavilo, kako? Ima li uopšte smisla i suprotstavljati se njoj? Čak i Gilgameš, bogo-čovjek, izgubio je tu svoju neizbježnu bitku sa sudbinom i njenim mračnim paketom, smrću, koju je neposredno posle krvavog dvoboja i dobio. Tu se pokazalo da i bogovi padaju pred njom ničice, što možda znači da je ona nešto još nedodirljivije, svetije, uzvišenije od njih. Ali onda se zapitamo: šta ako taj poštar nosi sa sobom sreću, spokoj, zadovoljstvo, blagostanje, raj u minimiziranom izdanju? I ko je taj, koji će odbiti takvu isporuku, ko će tada i pomisliti da se ukloni s puta točku sudbine? Uzalud tražimo, jer se takav još nije rodio na ovoj planeti. To je ono ljudsko što se ne može promijeniti, jer smo mi od pamtivjeka takvi: otimaj se za dobro, a od lošeg bježi glavom bez obzira!



2. Ne liči li jedno drugome novorođeno dijete i smrt?

Ovo su Utnapištimove riječi koje potiču na duboko razmišljanje. Kako to malo živo stvorenje može da liči na smrt, zapitaćemo se. Zna se koliko je tanka i lelujava granica između života i smrti i nije moguće da se ono što je tek otvorilo oči, može identifikovati sa smrću-to je čisti apsurd. I onda, s takvim razmišljanjem mi činimo veliku pogrešku. Dijete se, ako se može tako reći, stvara ni iz čega, rađa se i dolazi iz ništavila. Od neopipljivog materijala sagradio se život. (Prvo bijaše ništa, pa onda posta svijet.) A zar nije i ta smrt upravo to crnilo, ta nevidljiva, imaginarna materija, koja nikad nije dotaknuta ljudskom rukom, niti viđena ljudskim okom? Iz smrti se rađa život, iz života se rađa smrt. Taj proces rađanja i umiranja se kontinuirano odvija, na neki način i kroz živa i neživa bića. Gdje se završava život tu počinje smrt, a gdje se završava smrt tu počinje život i upravo zbog toga toliko jedno drugom liče novorođeno dijete i smrt.

Sve ima svoj početak i kraj. ( Otkad su dani započeli, ništa nije trajno. ) Prihvatiti ovu misao kao logičnu i neopovrgnutu, je gotovo nemoguće za jedno tako svijesno biće kao što je čovjek. Čim malo sazrije, jedno od njegovih prvih razmisljanja, jeste razmišljanje o nirvani, o smrti. To ga ni slučajno ne može zaobići, niti on to može zaobići. Smrt je nešto što se utaborilo u čovjekov um i sad on pati od te njene nepodnošljive blizine. Čovjek bi je možda i mogao podnijeti, da ona nije vremenom prerasla u demona od kojeg ti se cijedi strah iz kostiju.. Zašto je to moralo dobiti takve i tolike razmjere, da li su to neke kaznene mjere koje su se morale sprovesti? ( Nema odgovora. ) Desilo se to što se desilo, ali to ne znači da se taj događaj mora i dalje odvijati, da se njegov sadržaj ne može promijeniti. Slabići smo mi za takvo nešto, prezamo od promjena i to nas ukopava. Daleko je ljepše bivstvovati u životu, a za smrt će biti vremena, doći će red i na nju.. Naravno da smrt ne treba potpuno izbrisati, već ostaviti tek toliku misao o njoj da se zna da postoji i da je to naša poslednja kolijevka u koju ćemo leći. Smanjiti strahove, pojačajti pozitivna osjećanja - to treba da bude propaganda ljudskih srca. Živjeti život, a u isto vrijeme tako korijeniti misliti o smrti i nestajanju, vraćanju u ono prvobitno, vraćanje u prah, može odvesti čovjeka u bespuće. Zašto ne bi uživali u životu takvom kakav je, objeručke prihvatiti i dobro i zlo, pa neka oni odluče da li će se tu, u našim bićima, zadržati ili odletjeti istog trenutka? ( Život je lijep kad se živjeti zna, zato uzmi sve što ti život da. ) . Prah si bio i prah ćeš postati - je misao koja ne treba da pobuđuje strah, već to treba da shvatimo kao neminovnu sudbinu, pred kojom nema svrhe, a i ne treba bježati, jer se zna da čovjeku nije određen vječni život - tako je zapisano, a pravila se na ovoj planeti ne mijenjaju.

Gilgames je ljudskim djelom svoje licnosti nadvladao i potisnuo bozanski dio i narodni pjevac je slio u svog junaka sve ono sto je ljudsko i plemenito, i sto je izrazavalo ljudske teznje. Kao junak Gilgames je primjeran, jak, snaza, hrabar, divan. Najtipicnija njegova osobina je upornost. Privrzenost prijatelju, snazna ljubav, koja ga vezuje za njega i jos snaznija ljubav koja ga vezuje za njega otkrivaju jos jednu stranu njegove licnosti. Dinamizam i unutrasnji nemir vode Gilgamesa u niz akcija.

Gilgames je covjek patnje i bola. Njemu je sudjeno da pita i da dozivljava bol. Tokom cjele price, junaka sto je ostvario, Gilgames je covjek poraza. Otuda u ovom epu ima dosta sjete, patnje i bola.

Svi ti mitovi o bogovima bili su napisani u stihu, i zacijelo su se redovno govorili u svecanim prilikama. Jedan drugi mit, kojeg bi pravilnije bilo nazvati epom, usredotocuje se na djelovanje ljudskog junaka zvanog Gilgames. Njegove su pustolovine zapisane na 11 plocica sa dodatnim tekstom na dvanestoj. Prepisi su pronadjeni u rusevinama Asurbanipalove biblioteke u Ninivi te na mnogim drugim podrucjima na kojima su u staro doba postojale biblioteke. Gilgames je bio kralj grada Uruka, ali tesko je sa sigurnoscu reci u koje je vrijeme vladao. Spominje ga se u brojnim zapisima na zgradama, pa mora da je doista postojao, no u sluzbenim spisima vladara opisuje ga se kao "bozanskog Gilgamesa" koji je vladao 123 godina. Ocigledno je postao legendarnom licnoscu, nadljuskom, ali ne do kraja bozanskom.

"Njegove dvije trecine bile su bozanske, dok je jedna trecina bila ljudska" - tako se opisuje Gilgamesa na pocetku epa, gdje on dolazi u sukob sa Enkiduom, cudovistem koje su bogovi stvorili da bi provjerili Gilgamesovu moc u Uruku. Enkiduovo tijelo bijase pokriveno kudravom dlakom, kosa mu na glavi bila poput zenske, "uvojci mu bijahu poput zitnog polja". Pojava tog stvorenja izazvala je veliku pometnju u zemlji pa je Gilgames izasao da se sa njim bori.

Druga i treca plocica opisuju Gilgamesa kako izaziva nkidua kojega je nasao gdje se zabavlja sa bludnicom.

Uhvatili su se ukostac dograbivsi se poput bikova, Smirskali su dovratnike, zidovi su se tresli.

Ocigledno je medjutim, da nijedan nije pobijedio jer na trecoj plocici stoji: "Poljubili su se i sprijateljili."Potom su dva prijatelja posla u sumu sedrova u kojoj obitava div Humbaba, "koji zavija poput oluje, kojemu je oganj u ustima i izdise smrt". Potukli suHumbabu i pobjeda se, cini se svidjala bozici Istari jer na sestoj plocici ona poziva Gilgamesa da joj bude ljubavnikom i obecava mu brojna dobrocinstva. Prilicno zacudjujuce, junak je odbija i ukorava sa njezine nestalnosti.

"Kojeg si ljubavnika voljela zauvijek,

Koji ti se od tvojih pastira cijelo vrijeme svidjao?

Cak se i Tamuza, ljubavnika tvoje mladosti,

Oplakivalo svake godine po tvojoj naredbi."

Ljutita se Istar potuzi "svome ocu" Anuu i Antumi, "svojoj majci", te joj oni dozvolise da na Gilgamesa posalje "nebeskog bika". Uz Enkiduovu pomoc, Gilgames ga ubije.

Sedma plocica pocinje sa opisom Enkidua u zalosti nakon sto je u snu saznao da je Enilil odlucio kako on mora umrijeti. U svome jadu susretne bludnicu i proklinje je.

"Spavaces u pustinji,

Stajaces u sjeni zida,

Trn i kupina ranjavace ti noge,

Pijani i zedni udarat ce te po obrazima."

Zanimljivo je da slicnu kletvu izgovarala Ereshkigal eunuhu u "Istarinu silasku". Enkidua smiruje Samas, bog sunca, no on potom sanja o silasku u podzemni svijet koji je podrobno opisan kao i u "Istarinu silasku", a ima jos mnogo posve idneticnih recenica. kako koji dan prodje, Enkidu trpi sve vece boli i strah od smrti sve je veci. Osma plocica opisuje njegovu smrt i Gilgamesovu zalost.

Posljednji dio pripovijesti opisuje kako je i sam Gilgames pokusavao umaknuti smrti. najprije odlazi na "Planinu dusa", gdje susrece djevojku, "bozansku sluzbenicu", koja ga pita zasto junak koji je pobijedio Humbaba i zaklao bozanskg bika izgleda tako slab i star. On joj objasnjava da, poput svog prijatelja Enkidua, i sam mora umrijeti ukoliko mu Utnapistim ne razotkrije tajnu besmrtnosti koju posjeduje zahvaljujuci milosti bogova. On odlucuje da prijedje "more smrti" kako bi stigao u Utnapistimovo prebivaliste. Nakon sto je oborio "dva put po sezdeset stabala od sezdeset lakata svaki", koja su mu posluzila kao gradja za plosnat camac, uspjesno je presao preko opasnih voda i susreo se sa Utnapistimom. Gilgames ga upita kako je "usao u vijece bogova". Utnapistimov odgovor predstavlja pripovijest o potopu. Pripovijest je veoma duga kad ju je utnapistim dovrsio, Gilgames je vec spavao, sto pokazuje koliko je junak uistinu bio iznemogao. Kad se probudio, odluci pronaci tajnu biljku za koju mu je Utnapistim kazao da ce mu dati besmrtan zivot, a nalazi se na dnu mora.

On priveze tako kamenje za noge i ono ga povuce na dno mora.

Ugleda biljku i, iako je bila trnovita, uze je u ruku.

odreze spone kamenju i more ga izbaci natrag na obalu.

Tada Gilgames krenu natrag u Uruk, gdje je namjeravao pojesti biljku i "povratiti se u svoje mledenastvo". Ali se na putu zaustavi pokraj hladna izvora da se okupa. Zmija mu ukrade biljku, svukavsi kosuljicu dok je klizeci uzmicala. Tada Gilgames zaplace:

"Za koga sam prolijevao krv svog srca?

Nijedan dar nisam dobio za sebe,

Poklon sto sam ga dobio bio je namjenjen zmiji

I voda ce ga odnijeti dvadeset milaj odavde."

Taj pregled mezopotamske mitoloske knjizevnosti pokazuje koliko su izvori medjusobno povezani. Nije naprosto rijec o razlicitim mitovima kojima su zajednicki isti narativni motivi Cesto su im zajendicki isti poetski stihovi, ali to je prirodna posljedica bogate sumene predaje koja je morala postojati medju Semitma prije nego sto su Sumerani nastanili to podrucje, a mitovi su bili zapisani pod uticajem Sumerana.

Tuzbalica
Prijatelj, brat moj, mlađi moj prijatelj
Vječito hrabri sa mnom na breg pođe
Ubismo tamo nebesnoga bika,
Kumbabu, zatim, u kedrovoj šumi!-
Prijatelj, s kim sam lovio lavove,
Prijatelj, moj drug u svakom djelu,
Pogibe...Njega krajnji udes stiže...
Šest dana, sedam noći ja sam plakao,
Do pogreba sam njega oplakivo.
Sad: - strah me neki, smrtni užas goni,
Jer njegov udes - teški bol je za me:
Ja idem dalje...Sudba mog Engide
Pritiska mene.
Dalekim putem odlazim i žurim.
Kakva je moja tuga i jauci?
Moj prijatelj je sad zemni prah posto
Engida, dragi moj, postao - zemlja!
Hoću l'i ja tako -
Pasti, počinut i ne ustat više?
(iz Gilgameša)