Sta nam priroda govori o ljubavi ?

Priroda uglavnom sve uradi sama
Zašto se privlačimo?
Da li ste se ikad zapitali zašto se ljudi međusobno privlače? Da li je naša građa tela, naš glas, lice ili ono o čemu pričamo presudno u tome da li ćemo nekog zainteresovati? Da li prepoznajemo kod nekog "pravi" miris?

Kako to rade životinje?
Među životinjama miris igra vrlo važnu ulogu. Pomoću njega životinje nalaze plen, označavaju teritoriju, prepoznaju pravog partnera... Od insekata do sisara, živitnjske vrste u posebnim žlezdama proizvode feromone - supstance kojima se stavlja na znanje da neko traži partnera kada je u plodnoj fazi reproduktivnog ciklusa, upozorava na opasnost, obeležava teritorija i menja ponašanje druge jedinke.

Kakvu ulogu miris igra kod ljudi?
Kod ljudi je dobro poznata činjenica da je miris čulo koje može da prizove najviše sećanja, ali da li možemo putem mirisa da prepoznamo i “pravu osobu”? Bilo svog budućeg dobrog prijatelja ili osobu sa kojom ćemo provesti ceo svoj život. Možda čak i neprijatelja…

Reč stručnjaka…
Godinama se vodi debata među naučnicima o tome da li i ljudi imaju sposobnost da luče feromone i putem njih komuniciraju. Smatra se da je konačno i završena pre nekoliko godina kada su se naučnici složili da feromoni postoje iako još uvek nije jasno gde i kako nastaju i kako ih drugi ljudi registruju.

Kako prepoznajemo feromone?
Čovek nije u stanju da oseti prisustvo feromona u vazduhu putem čula mirisa, ali su genetičari i biohemičari dokazali da ćelije sluznice ljudskog nosa imaju receptore za koje se feromoni vezuju. Na taj način ih mi osećamo, te oni kod nas izazivaju promene u ponašanju kao i kod životinja.

Kako ljudi nemaju posebne žlezde kojima bi proizvodili feromone naslućuje se da su oni sastavni deo našeg znoja i u zavisnosti od stanja našeg organizma i količine njihove prisutnosti preko njega drugima nose i različite poruke.

Dokazi da postoje feromoni.
Upravo tako su naučnici uspeli da objasne kako se menstrualni ciklus žena koje žive zajedno vremenom sinhronizuje.

Eksperiment sa osmomesečnim bebama je pokazao da one vrlo burno reaguju na bezmirisne smotuljke gaze koje su prethodno nosile njihove majke u svojim grudnjacima, ali ne i na one koje su nosile druge žene.

Kako muškarci reaguju na feromone?
Jedan od ogleda je pokazao da je prisustvo feromona u telesnom mirisu veće kada se žena nalazi u plodnim danima svog ciklusa. Muškarcima su dati na mirisanje delovi garderobe različitih žena koje su se nalazile u različitim fazama menstrualnog ciklusa. Muškarci nisu mogli sa sigurnošću da ocene da li se ona nalazi u plodnim danima ciklusa, ali one koje su bile u toj fazi su na osnovu garderobe bile ocenjene kao najatraktivnije!

Utvrđeno je, takođe, da je i nivo testosterona porastao kod muškaraca koji su mirisali garderobu žena koje su se nalazile u plodnim danima.

Treba poslušati prirodu...
Dakle, priroda pruža ljudima još jedan način da se pronađu. Neki naučnici zastupaju stav da ovaj bitan uticaj koji feromoni imaju na ljude u današnjem društvu može biti još jedan među već mnogim uzrocima sve učestalije pojave usamljenosti, otuđivanja među ljudima. Mogućno je da preterana upotreba kozmetičkih sredstava i sapuna izaziva neprestano spiranje dragocenih društvenih signala koje šaljemo svetu oko nas, a na osnovu kojih bi nas neko i “pronašao”?

Čini se da smo danas pomalo zaboravili koliki smo deo prirode kao i ona nas. Priroda se sama postarala da pronađemo čak i svoju "drugu polovinu".

Šta tražimo.



Svi čeznemo za ljubavlju. Ustvari, mi čeznemo da budemo nahranjeni dobronamernom pažnjom drugih ljudi, pažnjom na ovaj ili onaj način. O tome sanjamo, pevamo, pišemo romane, razgovaramo i maštamo. Ljubav, večna tema. Kad bi smo mogli ući u um svakog pojedinca i videti njegove sadržaje shvatili bi koliko je tema ljubavi rasprostranjena u njemu. Maštamo samo o onome što ne posedujemo. Zato i maštamo, jer sanjamo i smišljamo načine kako da pijemo sa izvora ljubavi. Dokle god tragamo znači da nismo ostvarili svoj cilj. Ako godinama i decenijama tragamo, zar to nije znak da smo krenuli u pogrešnom smeru? Umesto da smo sve bliži objektu svojih želja, kako nam ne padne na pamet da se zapitamo, udaljavamo li se sve više od onog što želimo? Na tom pogrešnom putu postoji jedan uporni saobraćajni znak koji nas stalno opominje da ne idemo u željenom pravcu. On se zove neverstvo. Ljubav je put, a neverstvo saobraćajni znak pored tog puta. Međutim, mi neversto ne doživljavamo kao znak upozorenja već kao nadu da ćemo u krilu neke druge žene ili muškarca naći ono što nismo zadovoljili u prethodnom odnosu. Kada kažemo "nada" svi osetimo priliv sveže, kreativne energije. To je energija nade koja daje vitalnost ljudima u borbi sa porazom, neuspehom, starošću i smrti. Može se sa njom živeti, kao što većina i radi. Ali, nada je u životu kao zavodljiva pesma morskih sirena koja je navodila grčke mitske junake u smrt. Rađa milinu u duši i kao kakav mamac vodi u propast. Nas naša nada, da će nam biti bolje u novom odnosu podstiče na beskrajno traganje.


Dakle, šta tražimo u partnerskom odnosu muškarca i žene? Da li onaj omamljujući grč, kratki prekid svesti nakon čega sledi spokojan san ili bezvoljni mir? Ako to dostižemo i njime raspolažemo, nismo li ostvarili trajnu sreću negovanja ljubavnog odnosa? Premda ima i onih koji ne dostižu ni takve ciljeve, većina koja ih dostiže znaju da se ne zadovaljavaju njihovim ispunjenjem. Kad bi to bile vrhunske vrednosti odnosa verovatno bi se ponašali kao labudovi koji do svoga kraja ostaju verni svojim partnerima. Naravno da toga uglavnom nema u carstvu ljudi. Kod njih važi pravilo - koliko ljudi, toliko ćudi. Neki su ušli u odnos vođeni materijalnim interesom, jer polaze od životnog stava da bez novca nema sreće. Opet, neki drugi nemaju svoje stavove, već osećaju i misle tuđom glavom, glavom mame i tate, prijatelja i komšija ili celog javnog mnenja, pa se opredeljuju za tuđe vrednosti, a ne svoje autentične izbore. Ima mnogo i muškaraca i žena koji nikad ne stupe u istinski odnos sa drugim ljudskim bićem, već ceo život provode bivajući u odnosu sa svojom iskonstruisanom slikom partnera u svojoj glavi koji vrlo malo liči na onog iz stvarnosti, kao što peva Tove Ditlevsen u svojoj pesmi Večito troje. Naravno da postoje i oni što imaju sva ova polazišta za svoje ponašanje. Kada se opredeljujemo za partnera na osnovu jedne ili čak nekoliko dominantnih vrednosti vrlo smo blizu fetišizma. Fetišizam je obožavanje jednog objekta. Mnogi ljudi su u polju ljubavi fetišisti. Kada su nekom muškarcu na ženi najvažnije istaknute grudi ili duge noge, plava kosa ili bilo koji pojedinačni deo tela on je vrlo blizu fetišizma. Kažu da žene ne padaju na takve vrednosti, ali i one su fetišisti ako obožavaju nečiji socijalni status, puno para, plave duboke oči ili moćno, žilavo telo. Opsesija jednostranim je prokletstvo ljubavnog odnosa. Nema polovične ljubavi. Ili voliš, ili mrziš.

Suština ljubavi

U psihički zrelog čovjeka stapaju se potrebe da voli i bude voljen u jedinstvenu cjelinu. Bitan sadržaj ljubavi je povjerenje među ljudima koji se vole. Uzajamno povjerenje omogućava im da se jedno drugom potpuno otvore: da iznose svoje misli, skrivene želje, pokažu osjećanja, vrline i slabosti, povjere sve svoje radosti i razočaranja, uspjehe i neuspjehe, sve svoje doživljaje, zamisli i dileme. Istinska ljubav ne može postojati ako odnos prema voljenoj osobi ne sadrži i poštovanje tog čovjeka. Poštovanje je priznanje čovjekove ličnosti, ljudske individualnosti i različitosti, u vidu obzirnosti prema voljenoj osobi, suzdržavanja od: potcijenjivanja njenih sposobnosti, ismijavanja njenih shvatanja, prišivanja pogrdnih imena "voljenoj osobi" i od bilo kakvih drugih oblika agresivnosti prema njoj. Na poštovanje voljenog bića direktno se nadovezuje zauzimanje ravnopravnog stava prema njemu. Ako nekoga smatramo manje vrijednim od sebe, ne možemo ga u pravom smislu ni voljeti. Voljenu osobu ne smatramo ni u čemu svojim "vlasništvom", dakle objektom umjesto subjektom ljubavne stvarnosti. Predmet se, sam po sebi, ne može poštovati a tako ni istinski voljeti. Polna ljubav - prava i potpuna - nužno nosi u sebi i odanost voljenoj osobi. Kad nekoga zaista volimo i kad nam je ljubav uzvraćena, kad nas i emocionalno i seksualno potpuno ispunjava i zadovoljava, onda se ne moramo posebno prisiljavati da bismo ostali polno vjerni. Onda to nismo zbog nekih moralnih načela ili zato što smatamo da nam je to dužnost, nego vjernost partneru doživljavamo kao vlastitu potrebu, nešto što sami želimo i što nam niko ne mora nametati. Dok je ljubav altruistična, usmjerena na ličnost drugog čovjeka i spremna na poklanjanje sebe, nagon je egocentričan, usmjeren isključivo na vlastito zadovoljenje, pun prohtijeva i spremnosti jedino da uzima. Ljubav je strpljiva, nenametljiva i obzirna; nagon je nestrpljiv, agresivan, sebično bezobziran stoga je svako nametljivo ili čak nasilno zahtijevanje polnog odnosa izraz nagona, ali ne i polne ljubavi. Za ljubav je karakteristično da je postojana i individualna, veže se uz određenu osobu i ostaje joj vjerna. Naprotiv, nagon je hirovit i trenutan, određenom osobom lako se zasiti, pa se prebacuje na drugog čovjeka ili se u isto vrijeme usmjerava na više "žrtvi". To je zato što nagon obuhvata samo polne karakteristike ličnosti, a ljubav sve njene osobine. Nagon ne može ostati vjeran, jer se usmjerava samo na nečiju libidnost koja je mnogo manje individualna: jednaka ili vrlo slična seksualna svojstva ima mnogo ljudi na svijetu, dok se ljubav povezuje sa kompletnom ličnošću pojedinca, njegovom individualnošću koja je zapravo jedinstvena, te joj ostaje vjerna. Prirodni, sastavni dio polne ljubavi jeste i želja da čovjek s voljenom osobom u prisnom tijelesnom dodiru zadovoljava svoj polni nagon. To je njezina pasivna komponenta koja je uvijek prisutna. Aktivna komponenta ljubavi odražava se u potrebi čovjeka da zadovolji polni nagon i voljene osobe. U nečijem ponašanju to je mjerilo da li se tu uopšte radi o ljubavi jer želja za zadovoljavanjem samo vlastitog seksualnog nagona nije dokaz nečije ljubavi prema osobi koju polno želi. "Isprva su bila tri ljudska roda, ne kao sada samo dva, tj. muški i ženski, nego je bio još i treći koji je pripadao i jednom i drugom rodu ..." Ti prvobitni ljudi bili su, po toj priči, vrlo snažni. Bogovi se uplašiše njihove snage pa ih podijeliše na pola. "... I otuda svaki uvek traži drugo znamenje koje mu pripada", kaže Aristofan u Platonovoj "Gozbi" jer : "žudnja za celinom i lovu na nju ime je lj u b a v.